Zašto francuska djeca ne bacaju hranu: Što možemo naučiti od francuskog odgoja?

Ako ste ikada pokušali mirno popiti kavu dok vam dijete izbacuje žlicu pirea od jabuke po cijelom restoranu, vjerojatno ste se zapitali: Kako to drugi narodi, recimo Francuzi, rade? Pamela Druckerman, američka novinarka koja je živjela u Parizu, postavila si je isto pitanje – i odgovor je zapisala u bestseleru Zašto francuska djeca ne bacaju hranu.

Francuska djeca jedu sve (i ne prave cirkus). Jedna od najvećih kulturnih razlika je odnos prema hrani. Dok američke (a često i hrvatske pod utjecajem medijske amerikanizacije) majke često kuhaju posebna “dječja jela” – nugete, tjesteninu s kečapom, tjesteninu bez umaka itd. – francuska djeca jedu što i odrasli. Pažnja: doista što i odrasli. To znači sir s plijesni, povrće s aromatičnim začinima, riblju paštetu… Bez histerije. Kako? Francuzi vjeruju da djecu treba naučiti voljeti raznovrsnu hranu, a ne im servirati ono što već poznaju. Dijete će svakako tražiti ono što mu je poznato jer u tome vidi sigurnost i rutinu, ali te dvije stvari daje figura roditelja a ne hrana. Dakle, eksperimentirajte s hranom, ali budite prisutni kao roditelj.

Ključ je u ritmu obroka. Francuska djeca ne “grickaju” cijeli dan – imaju točno određena vremena za doručak, ručak, užinu i večeru. Kada dođe vrijeme za jesti, gladna su i spremna probati bilo što. A ako ne žele jesti? Nema problema – sljedeći obrok je za nekoliko sati.  Djeca, vjerovali ili ne, imaju ugrađene mehanizme preživljavanja, a naš je zadatak u sigurnim uvjetima potaknuti njihovo aktiviranje.

“Čekaj” je najvažnija riječ u francuskom odgoju. Dok američki roditelji često žure utješiti dijete čim se namrgodi, Francuzi uče djecu da se znaju smiriti i sami. Ne radi se o hladnoći, već o vjerovanju da djeca moraju naučiti biti strpljiva. Ako se beba probudi usred noći, francuska majka će pričekati nekoliko minuta prije nego što uđe u sobu – često se dijete samo smiri i zaspi. Ponovno, malo nesigurnosti u vanjskim okolnostima neće naštetiti djetetu sve dok ste vi u bilzini i prisutni u unutarnjem smislu. Vi gledate, pratite, ali dopuštate djetetu da se snađe jer, više nego što biste očekivali gledajući to “bespomoćno” biće, to u većini slučajeva može – i treba za razvoj svojih sposobnosti. Francuski roditelji također ne dopuštaju da dijete postane “centar svemira”. Kada odrasli razgovaraju, dijete nauči da ne smije prekidati. Kao rezultat, francuska djeca čekaju svoj red bez histerije – što je za mnoge roditelje poput čuda. 

Roditeljstvo bez osjećaja krivnje. Dok se američki roditelji često osjećaju kao da moraju žrtvovati sve za svoje dijete (pa i vlastito mentalno zdravlje), Francuzi vjeruju da su sretni roditelji najbolji roditelji. Majke se brzo vraćaju poslu, provode vrijeme s prijateljima i ne osjećaju se krivima što se ne igraju s legićima 24/7. Djeca se prilagođavaju tom ritmu – i s vremenom postaju samostalnija.

Nije savršenstvo, već drukčiji pristup. Francuski odgoj nije bez mana, ali donosi neke vrijedne lekcije: strpljenje, poštovanje prema hrani i balans između dječjih i roditeljskih potreba. Možda ne moramo svi servirati školjke s češnjakom svojoj djeci od treće godine, ali možemo pokušati s manje panike oko prehrane i više povjerenja u to da će dijete naučiti čekati – povjerenja da ne traži baš svaka situacija skakanje i paniku, nego onaj vrijedan trenutak smirenosti iz kojeg se rješenja javljaju kao sama od sebe. I da – ako vam jednog dana malac mirno jede brokulu umjesto što je baca u zrak, znat ćete da ste barem malo “ofrancuzili” svoj odgoj. À la française!